Ljubiša Borisavljević, major u penziji, rodom iz Srbije, šef štaba Lovćenskog odreda 1920. godine opisao je svog saborca Nastadina Ljakovog Ivanovića u knjizi pod nazivom „Pad Lovćena”: „Stari ratnik, hrabri komandir Nastadin Ivanović — to je jedan od najhrabrijih među hrabrima”... Ivanović i Borisavljević učestvovali su 1915. godine u operacijama odbrane Lovćena od Austro-ugarske vojske.
U času kada mu je dogorelo do nokata, kralj Nikola je 26. decembra 1915. sa Cetinja pozvao Luku Gojnića, komandanta Crnogorske Drinske divizije u Danilovgradu gdje se nalazila opšta rezerva, kojoj su pripadali Kuči i Bratonožići, a koji su se u tom momentu nalazili kod svojih kuća, pa mu je naredio:
„Odmah da si mi prikupio te Kuče i Bratnožiće i to nešto topova i da si mi došao ovamo da me braniš i kuću da mi spasavaš”, bila je Kraljeva naredba Gojniću, ali i vapaj za spas dvora.
Kučko-bratonošku brigadu smatrao je elitnom jedinicom…
Jedinica je sakupljena u rekordnom roku. Već sjutradan, 27. decembra 1915. kučko-bratonoška brigada krenula je sa Zlatice, preko Podgorice, a 29. bila na centralnim položajima u odbrani Lovćena.
Nastadinu Ivanoviću, prekaljenom ratniku, bilo je povjereno komandovanje kučko-bratonoškom brigadom. Ovu jedinicu su činili mahom prekaljeni ratnici. Pored velike hrabrosti njeni borci iskazivali su veliko umijeće ratovanja i u ranijim borbama prema Grahovu, Foči, Kalinoiku… Posebnu zaslugu za to, kako piše Marko Rašović u knjizi „Pleme Kuči”, imao je njen komandant Nastadin Ljakov Ivanović.
Znao je dobro i kralj Nikola kakav je junak i komandant Nastadin, pa ga je odmah po dolasku na Cetinje unaprijedio u čin brigadira. Bilo je to jedno od poslednjih unapređenja koje je potpisao tadašnji crnogorski suveren.
O Nastadinovoj neustrašivosti možda najbolje govori i sledeća epizoda iz bitke za Skadar koju opisuje major Borisavljević.
Za vrijeme Balkanskog rata, Nastadin je komandovao baterijom pod Skadrom. Topovi su privučeni sasvim blizu neprijatelja. Sa isukanom sabljom u jednoj, a revolverom u drugoj ruci, hrabri Nastadin, komandovao je baterijom.
Ranjen u ruku, Nastadin ispusti sablju. U toku okršaja, ranjen u drugu ruku, ispusti revolver. Priseban, produžio je da i dalje komanduje baterijom. Ranjen u obije noge pade između topova.
U bateriji, među ostalim Kučima, Nastadin je imao i svoje sinove.
Kralj, gospodar sa Cetinja, kraljevi sinovi, kćeri, kao milosrdne sestre u bolnici na Cetinju, pozivali su hrabroga Nastadina da mu se rane vidaju.
„Ostajem u bateriji, da međ' svojom braćom i sinovima, poginem na bojnom polju”, bijaše odgovor Nastadinov.
Bog je sačuvao Nastadina. Ostao je živ, cijenjen kao legendaran junak jednog od najhrabrijih crnogorskih plemena, Kuča – Drekalovića.
Docnije, kroz okršaje hrabri Nastadi vodio je Kuče i Bratonožiće.
Ovakav je komandant hrabre crnogorske brigade. Bratonožići i Kuči, svi su ovakvi, zaključio je Ljubiša Borisavljević, epizodu o ovom hrabrom ratniku u knjizi „Pad Lovćena”, štampanoj u Nišu 1920. godine.
Nastadin je artiljerijsku školu završio u Italiji, bio komandant brigadne artiljerije u Zetskom odredu.
– Nakon kapitulacije Crne Gore pred Austo-ugarskom vojskom 1916. godine uhapšena je većina visokih crnogorskih oficira i uglednih ljudi i internirani su u austrijske logore. U jednom od njih – u Karmštajmu, u današnjoj Češkoj, gotovo dvije godine proveo je i moj djed Nastadin. Njegov saborac Milutin Vučinić, naslikao je portret koji danas imamo i po tom portretu je urađeno poprsje na porodičnoj grobnici u Doljanima. Nestala su njegova brojna odlikovanja, pištolj, sablja. Ta slika je jedina uspomena koju imamo i koja nas sjeća na našeg djeda i pradjeda. Koliko je bio poštovan među svojim plemenicima i šire, možda najbolje govori njegova sahrana. Bio je to nezapamćen ispraćaj u to vrijeme u Kučima. Majka mi je govorila da je pogrebna povorka bila neprekinuta od kuće na Mosoru, do groblja u Doljanima – pričao nam je Nastadinov unuk Kostadin Ivanović, koji ima 78 godina. Mnoge priče o Nastadinu ostale su zapisane u fragmentima – više kroz zapise o jedinicama kojima je komandovao sve do Mojkovca, gdje je značajno doprinio zaustavljanju Austrijanaca i spasu bratske srbijanske vojske. Sve to govori da o brojnim junacima treba više da se zna.
Ovaj zapis je s druge strane i moj lični dug prema čovjeku čije ime nosim preko šest decenija, zaslugom moga djeda Veliše, Nastadinovog savremenika i prijatelja.
Nastadin Bulatović
Oliver
Nedavno stradali lider kosovskih Srba i Crnogoraca Oliver Ivanović, bio je potomak znamenitog brigadira crnogorske vojske Nastadina Ivanovića. Oliverov pradjed Kosto i Nastadin bili su braća.
Oliverova porodica, tačnije djed Pero i baba Milena, odselili su iz Doljana kod Podgorice u Metohiju. Tamo je rođen Oliverov otac Bogdan. Oliverovi roditelji bili su veoma cijenjeni prosvjetni radnici, u Dečanima, i Prištini. Bogdan je bio profesor istorije, a Olga je predavala srpski jezik i književnost. Oliver je trebalo da bude vojni pilot. U interviju „Politici” on je pojasnio da je to bila želja njegovog oca.
„Moj život se teško uklapao u uniformu. Ali, nisam mogao da se oduprem pritisku oca. On je to odlučio prije moje četrnaeste godine. Bio sam i vojni stipendista još u srednjoj školi. Vojska je bila porodična tradicija. Pradeda Nastadin Ivanović je bio brigadni general crnogorske vojske...”, pričao je Oliver dodajući da ga je nešto slabiji vid spriječio da okonča školovanje za vojnog pilota koje je bio započeo u Zagrebu.
Na porijeklo, kučko, crnogorsko i pretke nije zaboravljao. Često je posjećivao grobove svojih najbližih, majke i oca, djeda i babe, sahranjenih u Podgorici. Portret svog pretka – slavnog vojskovođe Nastadina Ivanovića, zauzimao je počasno mjesto u njegovom stanu u Kosovskoj Mitrovici, pričaju Oliverovi rođaci koji su prisustvovali njegovom poslednjem ispraćaju u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.
Na Oliverovom primjeru osvjedočena je narodna krilatica da iver ne pada daleko od klade.
Ja pred vama, vi za mnom
Nastadinov unuk Kostadin Ivanović, ima 78 godina. Bio je prosvjetni radnik. Penzionerske dane provodi na rodnom Mosoru, u Doljanima.
– Ovdje, ispred ove kuće, gdje sada sjedimo, 1924. godine umro je moj djed Nastadin. Sve što je zapisano o njemu u knjizi „Pad Lovćena” je tačno. Ima još mnogo toga manje poznatog o čemu je meni, braći i sestrama pričao otac Drago.
Djed je maloljetne sinove Draga i Labuda poveo sa sobom prvo na Dečić, a potom na Skadar. Stalno su bili uz njega jer ih je takoreći vezao za topove. Od silne artiljerijske tutnjave stric Labud je ogluvio. Pričali su mi otac i stric da je Nastadinova komanda vojnicima na Skadru glasila:
– Ja pred vama, vi za mnom – pričao nam je Kostadin Ivanović, o svom djedu.